fallen writer

Nitko ne voli rastanke i svima nama teško padaju. Sve nas to boli. Nema ništa bolnije od rastanka.

Gledam je kako leži na krevetu, lijepa kao i uvjek. Smješka se svojim predivnim osmjehom. Ali ovaj put njen osmjeh me neopisivo boli. Boli me kao i svaka riječ, svaki dodir kao i svaki poljubac. Boli me jer odlazi i neću je više nikada vidjeti. Ona odlazi u svijet gdje je meni nedostupna. Pokušavam biti jak i molim se u sebi da me suze ne izdaju, da ovaj rastanak ne bude još bolniji nego što je. Želim joj reći toliko stvari ali ne mogu. Grlo mi se stegnulo i nemogu reći ništa, a da mi glas ne pukne ... da ne pokažem koliko sam slab. Gledam je i prisjećam se svih lijepih trenutaka provedenih sa njom. Prisjećam se kako je moje srce svaki puta iznova jako zakucalo kada bih je zagrlio ... poljubio. A sad, sad jedva osjećam otkucaje svog polomljenog srca. Moje srce jedva da kuca baš kao i njeno. Govorim sam sebi da ona odlazi ... zauvijek. Moram skupiti snage da razbijem ovu bolnu tišinu. Nemam još puno vremena. Moram joj reći koliko je volim i koliko mi znači prije isteka ''našeg'' vremena. Rastanak je blizu, a mi oboje šutimo. Kao i na početku ovog predivnog života s njom. Kada smo se prvi puta vidjeli i kada smo bili sramežljivi kao neka djeca. Ali ova šutnja nije takva, ova šutnja je gora. Ono je bio početak, a sada je kraj. Moram joj sve reći ali ne mogu, previše me sve ovo boli, a moram ostati jak ... zbog nje. Uglavi mi je kaos, a u srcu bolna praznina. Svađam se sam sa sobom. Tjeram sam sebe da pretrpim još malo boli i da joj kažem sve što trebam. Ali i dalje šutimo.
Primio sam njenu hladnu ruku i pogledao je u njene duboke plave oči. Gleda me i dalje mi se smiješka. Oči joj lagano gube sjaj, a smiješak više nije onako blistav kao nekad. Vrijeme nam ističe. Jedna suza mi je potekla po grubom izbezumljenom licu. Nisam uspio. Pokazao sam koliko sam slab. Zagrlila me kao nikad do sada. Njen zagrljaj je bio slabašan, ali meni je bio neizdrživo težak. Tiho mi je rekla koliko me voli, a ja sam i dalje šutio. Pričala mi je kako će sve biti u redu i kako će uvijek biti tu uz mene. Pričala mi je koliko joj značim. Nisam se mogao više suzdržati. Puknuo sam, a lice mi je u sekundi bilo preliveno tisućama suza. Ona odlazi. Ona umire, a ja nisam rekao niti riječi. Koliko god sam to želio nisam mogao. Zadnjim snagama, uspio sam reći koliko je volim. Uspio sam reći da ne postoji riječ koja bi mogla približno opisati moju ljubav prema njoj. Ona odlazi. Legao sam pored nje na krevet dok su nas okružili tmurni maslinasto-zeleni zidovi bolnice. Gledao sam joj njeno umorno i izmučeno lice, dok su joj se oči sklapala same od sebe. Poljubio sam je zadnji put i tada je utonula u san. Gledao sam je dok je spavala u nadi da će se onako slatko namrštiti dok je prve zrake sunca obasjaju predivno lice, a zatim otvoriti svoje plave oči. Nadao sam se ... ali ništa od toga. Ona sada spava, plovi beskrajnim morem snova. Možda sam i ja tamo negdje u tom mističnom svijetu ... možda i ona sada mene gleda negdje odozgo kao što ja gledam nju. Nadao sam se da će se probuditi ali ona je utonula u vječni san. Srce joj je prestalo kucati. Ona je otišla i tu je kraj. Otišla je ali je i dio mog srca otišao sa njom. Nadam se da će ga i tamo negdje čuvati kao što ga je čuvala i ovdje u ovom svijetu.

Dragi čitatelji molim vas recite svima koje koje volite koliko ih u stvari volite i koliko vam znače jer nikad ne znate kada će doći i vaš rastanak sa njima. Recite im to i ne dajte da to zaborave. Ne dozvolite sebi da se kajete što im to niste stigli reći.

Voli vas sve vaš pali spisatelj.

Story by: Fallen writer (ovo nema veze sa stvarnim događajima, to je samo poboljšana verzija eseja kojeg sam danas pisao na maturi)

Pitam te ljubavi možeš li to, želiš li to?
Možeš li mi oprostiti što nisam savršen, što imam glupe ispade? Da li me to čini lošim dečkom? Možeš li mi oprostiti što imam ispade bjesa i što puknem na gluposti? Možeš li mi oprostiti što imam ljubomorne ispade? ... Možeš li shvatiti to?
Ljubavi to nisu napadi to su samo izgovori da mi kažeš koju lijepi riječ. Da me digneš kada padnem jer mi nekad fali snage. Možeš li mi oprostiti kada te nazovem i pitam te di si i s kim si jer se brinem za tebe i želim znati da si dobro i da su ljudi oko tebe ok ... Možeš li? Možeš li mi oprostiti što ne želim više niti jedne prolivene suze u našem životu? Možeš li mi oprostiti što ne želim da se kajemo oboje? Možeš li me shvatiti? ... Ljubavi treba mi to!

Znam da nekad nisam sav svoj i da pizdim bez razloga ali ti to ne razumiješ. Možete me nazvati ludim, glupim posesivnim ali prije nego me osudite probajte me razumjeti bar na sekundu. Probajte se staviti u moju kožu. Znam da nekad pretjeram, ali znaš da te nikad nebi povrjedio, da ti nikad nebi nanio nikakvo zlo zato što te volim i cijenim. Ne želim se više svađati i želim da uživamo u našoj vezi. Obecajem da cim mi bude prilika idem ponovo kod psihijatra jer, ja sam za tebe u stanju sve napravit cak i ako se trebam u potpunosti promjenit. Ali te molim da me ne osuđuješ bez razloga. Da mi ne govoriš da ti ne vjerujem i da te ne volim jer ljubavi to me boli. Ja sam samo još jedan obican covjek od krvi i mesa koji griješi ali i priznajem svoje greške i stanem iza njih. Ja sam još jedan covjek sa emocijama koje me nekad izdaju i potrgaju pa nekad reagiram krivo. Ali shvatim svoje greške i ispricam ti se. Možemo se zajebavat do neba i tada mi možeš reci sve ali kad je neka ozbiljna situacija molim te nemoj me vrijeđat i nemoj me tjerat od sebe jer me to boli. Ja tebe ne tjeram da mi se opravdavaš ali ako te pitam s kim si ocekujem da mi kažeš, jer ako ja kažem tebi ne vidim zašto ti nebi rekla meni. Zar je to tako teško ljubavi? Bilo bi puno manje stresa i glupih filmica u mojoj jebenoj glavi.

Oprosti mi još jednom na svemu molim te. I imam još jedno pitanje. Dali mi možeš oprostiti što sam jebeno nesiguran u sebe i što se bojim da te ne izgubim?

by: Fucking Fallen Writer

...Emelline je brutalno zaklala malenu Rose. Bolesni smješak joj se nije skidao s lica dok je mrcvarila maleno djecje tjelo, dok je krv špricala svuda po sobi, po njoj, po njenoj bijeloj vjencanici, po licu ... svuda. Alice jo ostala u šoku i nakon par minuta šokantne tišine pocela je vrištati. Emelline se i dalje smješkala dok je koracala prema Alice. Bacila je nož i podigla sjekiru s poda koju je vec prije pripremila. Šetkala se onako krvava sva po sobi sa sjekirom u rukama ne skidajuci osmjeh sa lica i pricajuci kago je prevela svoje vrijeme u ludnici razmišljajuci o Jasperu. alice je plakala i prekinjala je da prestane ali Emelline nije mogla stati. Bijes i želja za osvetom ju je vodila kroz ovaj mrak. Kroz mracni tunel bez kraja. Bez izlaza. Tada je stala pored kreveta držeci sjekiru u rukama. Alice ju je pogledala sa isprikom u ocima. Ali Emelline se samo još jace nasmješila i tiho progovorila. ''Cijeli život živim u sjeni. Potpuno sama i zaboravljena od apsolutno svih. Jasper je jedini koji me izvukao iz te sjene. I ti si mi ubila jedinu nadu u bolje sutra. Ali sad je kasno za nadanje, za vjeru, za život. Cijeli život živim u sjeni ali od danas cu se izvuci iz te sjene i svi ce me se sjecati. Necu više biti zaboravljena''. Emelline je završila svoj monolog i pognula glavu. Alice je ostala zbunjena. Emelline je cvršce primila sjekiru i strahovito zamahnula prema Alice. Krv je pocela šiktati svuda po sobi iz Alicine odjsecene noge. Alice je vrištala, a taj vrisak je potaknuo Emelline da joj nanese još boli. Emelline je uživala u njenim krikovima, u njenoj boli. To joj je postalo kao neka vrsta hrane. Sjekira je sjevnula još jednom ... pa još jednom i još jednom. Alicino mrtvo, raskomadano, izmasakrirano tjelo je ležalo na krevetu a krv je bila svuda po sobi. Bijela vjencanica od, nekad davno, mirne i dražesne Emelline je postala crvena. Bacila je sjekiru na pod i krenula kuci. Ušla je u ured od oca i uzela je pištolj. Zatim se ušuljala u sobu od roditelja koji su mirno spavali. Pocela je plakati. Dvoumila se ali je bjes prevladao. Uperila se pištolj prema majci, zatim prema ocu pa opet prema majci. Nije se mogla odluciti koga ce prvog ubiti. Majka se probudila i vidla Emelline kako stoji u sobi sa pištoljem uprtom prema njoj. Majka se razljutila i ljutitim glasom pitala što to radi ovdje, a Emelline je odgovorila kratko i jasno. ''Došla sam okoncati svoju bol ''. Majka se okrenula prema njenom ocu da ga probudi ali kasno. Cim se pomaknula Emelline je pocela pucati. Propucala je majku, zatim oca. Sluškinja koja je dotrcala u sobu sva u starahu. Vidjela je sviježa trupla i krv na zidu i komadice mozga kako se slijeva niz zid, i Emelline kako nepomicno stoji u sobi sa uprtim pištoljem u njih. Nije ni stigla progovoriti a Emelline se vec okrenula prema njoj i okinula obarac i sluškinja se našla na podu sa mozgom prosutim po podu. Emelline je izašla iz sobe i krenula na njegov grob. Došla je na njegov grob i kleknula. Tiho prošaptala ''Volim te.'' Zatim je stavila Pištolj u usta i ispustila jednu iskrenu suzu. Grobnu tišinu je proparao strahovit prasak. I tako završava agonija drage djevojke Emilline koja je na prvi pogled imala sve ali nije imala srece. Djevojka koja je bila zaboravljena od apsolutno svih sada živi u našim sjecanjima. Više nije zaboravljena. Još i dan danas kada pogledate u najsjajniju zvijezdu na nebu možeš cuti njen plahi glasic kako moli i preklinje da joj podarite bar malo pažnje. I dan danas možete cuti njene bolne jecaje kako govori kroz plac... '' VOLIM TE''

story by: Fallen Writer

... Nakon godinu dana lijecenja puštena je iz bolnice i vratila se u rodni grad kod roditelja. Sve se cinilo da je Emelline prebolila svog nesuđenog Jaspera. Ali to je bila samo krinka da opet bude slobodna. Duboko u svome slomljenom srcu je još uvjek bilo urezano njegovo ime. Vratila se u rodni grad, vratila se u propast. Vratila se u sjenu. Nakon dugo vremena vidjela je cijelu svoju obitelj koja se nije nimalo promjenila. I dalje je nitko nije doživljavao i nitko joj nije izrazio sucut zbog nepreboljene ljubavi. Nikog nije bilo briga za njene osjecaje. Slomljena Emelline je krenula na fakultet i sve je nekako funkioniralo. Sve do jednog dana kada nije dobila pismo od njegovog brata. Koji joj je sve detaljno opisao u pismu. Emelline se slomila do kraja. Više nije vidjela buducnosti. Samo osvetu. I tako je jednog dana to i ostvarila.
Otišla je do svoje prekrasne sestricne u posjet. Drogirala je svoju sestricnu i zavezala je za krevet. Cekala je strpljivo da se probudi da može poceti sa svojom osvetom. Alice se probudila u neopisivoj boli. Kada je došla k sebi shvatila je da je zavezana za krevet. Ispred sebe je vidjela Emelline, obucenu u predivnu bijelu vjencanicu, i svoju malena kcerkicu staru samo nekoliko mjeseci. Emelline je bila neopisivo mirna. Malena Rose je neprestano plakala, a Emelline nije skidala svoj poremeceni smješak sa svog lica. Alice je teškom mukom uspjela progovoriti i pitati Emelline šta to radi. Emelline se samo još više nasmijala i tada je sjevnula oštrica noža u njenoj ruci. Pogledale su se, a zatim su obje pogledale malenu Rose. Alice sa suzama u ocima, a Emelline sa bolesnim smješkom na licu. Emelline se smješkala dok je svojom rukom laganim pokretima kretala sa oštricom prema malenoj Rose. Alice se možela derati iz sveg glasa i molila ju je da to ne napravi. Molila ju je za oprost ali Emelline više nitko nije mogao zaustaviti. Emelline je pogledala Alice sa svojim krvavim ocima, a zatim opet Rose. I tada je nastala mrtvacka tišina.

NASTAVIT CE SE...

story by: Fallen Writer

... Našla je nekog tko ce joj dati svu svoju pažnju. Upoznala je Jaspera. Zgodnog decka, pomalo misterioznog. Jednog dana kad se vracala iz škole prišao joj je i tako su se upoznali i poceli razgovarati. Emelline je imala prijatelja u kojeg je bila potajno zaljubljena. Tako je prolazio dana za danom a Emelline nije skidala osmjeh sa svog prelijepog lica. Sreca joj se napokon smilovala. Nakon mjesec dana poznanstva postali su par. Sretan par. Sreca se nije odvajala od Emelline. Uz decka došla joj je i sestricna iz drugog grada. Sada je imala sve. I decka i najbolju prijateljicu. Ali jeli moguce da joj je sve odjednom tako savršeno. Njeni roditelji su zamjenili Emelline sa njenom sestricnom Alice. Prema Alice su uvjek bili dobri, dragi i pristojni. Uvjek su je docekivali sa previše ljubavi i davali su joj pretjeranu pažnju, a jadna Emelline je ostala u sjeni. Emelline je pukla na živce ali još se nadala da ce sve biti dobro sad kad ima svog Jaspera. I tako je jednog dana odlucila reci majci da ima decka na šta joj je mjka zabranila izlaske, makar nigdje nije niti išla, i zabranila joj je da se viđa sa Jasperom. Ali Emelline nije odustala od svoje jedine iskrene ljubavi i pocela je bježati od kuce i nalaziti se potajno s Jasperom. I to je tako funkcioniralo neko vrijeme dok dražesna i naizgled nevina Alice nije saznala što se događa. Alice se zaljubila u Jaspera od prvog dana kada ga je vidjela. Alice je rekla to Emellinoj majci, a pošto su njeni roditelji iznimno mocni ljudi, njena majka je poslala svoje tjelohranitelje da se zaprijete Jasperu, a svoju ljubljenu kcer je poslala u drugi grad u dom kako bi bila sigurna da se nece viđati s njim. Jasper je postao narkoman, rekli su mu da je Emelline preminula, a Alice se umješala u njegov život. Prvo kao utjeha i podrška, ali nakon nekog vremena kao zamjena. Ali nikako nije mogla doci do njegovog srca. Kliko god se trudila Jasper je i dalje volio svoju jedinu ljubav Emelline i nikad je nije prebolio. Depresija je postajala sve jaca i jaca, a doze sve vece i vece. Zadužio se kod dosta dilera i više nije vidio izlaza. Jasper se predozirao i umro. Ali prije smrti je zaceo dijete Alice. Više joj je stalo do djeteta nego do njega kada ga je vidla u kakvom je stanju. Alice ga je prebolila ali ne i Emelline. Jednog dana je dobila pismo u kojem je pisalo da je on mrtav. Emelline se jednostavno raspala na tisucu malenih komadica, a njeno usamljeno srce je kucalo sve tiše i tiše. Završila je na psihijatriji na ljecenju.

NASTAVIT CE SE ...

story by: Fallen Writer

Ovo je prica o djevojci koja je za svog života bila zaboravljena od apsolutno svih, ali nakon smrti svi su je se dobro sjecali i sjecaju je se i dan danas ... !!!

Njeno ime je Emelline. Zgodna i bogata djevojka koja je na prvi pogled imala sve ali nije imala ono najbitnije ... pažnju i ljubav! Takav joj je cijeli život. Kada se rodila svi su bili presretni ali ubrzo nakon njenog rođenja sreca je prestala i Emelline je postala kao duh. Roditelji su naporno radili tako da nisu obracali previše pažnje na nju. Sluškinja ju nije uopce primjecivala i nije se brinula o njoj jer je bila ljubomorna na nju. Cak ju ni njen vlastiti pas nije doživljavao. Nikad nije imala prijatelje jer se nitko nije htio igrati s njom. Jedino je imala hrpu beživotnih igracaka i lutaka koje joj nisu predstavljale apsolutno ništa. Probala je baš sve kako bi dobila barem malo pažnje ali bez uspjeha. Cak je ''slucajno razbijala'' skupocjene stvari po kuci da joj se itko obrati, da se dere na nju ako je potrebno da joj zabrane nešto ... bilo šta samo da joj se netko obrati, samo da ju netko pogleda u njeno maleno slatko lice i da vidi nju ... pravu Emelline a ne da gledaju kroz nju kao kroz staklo. Koliko god se trudila malena Emelline je ostala potpuno sama i zaboravljena od svih. Od roditelja, od sluškinje, od psa, od ''prijatelja'' makar ih nikad nije niti imala od apsolutno svih. Jedne noci malena Emelline nije mogla zaspati i otišla je do prozora. Pogledala je u nebo prepuno zvijezda i tada je ugledala jednu najsjajniju zvijezdu i sjetila se da sad treba nešto zaželjeti. Ako itko ima pravo zaželjeti nešto to je onda malena Emelline. Zatvorila je svoje preslatke plave oci i skupila dlanove i tada je progovorila na glas ''Želim ... želim ... želim imati prijatelja. Želim imati nekog tko ce svu svoju pažnju i ljubav podariti meni.'' Otvorila je oci i pogledala u zvijezdu koja je nakon njenih rijeci pala. To joj je izmamilo osmjeh na njeno predivno maleno lice. Ali taj se osmjeh nije dugo zadržao na njenom licu jer joj se želja nije ostvarila. Tako je prolazilo vrijeme, a malena Emelline se sve više i više gubila u sjeni. Došlo je vrijeme da Emelline krene u školu. To joj je dalo neku nadu. Ali nada je umrla prva, a ne posljednja jer su je svi ignorirali. Još jednom se razocarala u svoj život i još jednom je ostala potpuno sama. Tako je prošla osnovna škola i došla je srednja. Prošao je prvi razred, pa drugi i treci i u cetvrtom se razredu dogodilo ono u što je vec izgubila svo svoje povjerenje.

NASTAVIT CE SE ...

story by : Fallen Writer

Utonuo sam u san ... sanjam mrak ... tamu ... strah ... jecaje ... to me okružuje sa svih strana ali nikog ne vidim jer ležim u tami ... u mraku ... potpuno sam ... ustao sam se sa strahom i u trenutku pocinjem propadati ... padam ... i padam ... kroz mrak ... kroz tamu ... i sljedece sekunde evo budim se tu ... gdje je to ''tu'' ??? ... gdje sam sad ??? ... sad shvacam da ovo nije bio samo san ... bjesan sam ali se bjes lagano pretvara u strah ... kako van iz ovog bezdana ??? ... pokrenuh um i tjelo sa mukom i boli ... tišina me kida dok razmišljam i tonem ... sekunde prolaze kao vjecnost ... grce mi se noge ... pokušavam ponovo ali ništa ... pa opet ... sad je malo bolje ali ne dovoljno ... mucim se i umaram se ... zamalo sam ustao ... pred boli sam posustao ... ali ne i odustao ... pokušao sam ponovo sad je bilo bolje ... reko sam sam sebi ''Izdrži još malo'' ... još malo ... i napokon ... ustadoh ... neopisiva bol popracena bolnim uzadahom ... derem se vrištim u nadi da me netko cuje ... ali prazna soba satkana od mraka neko zlo kuje ... jeka mi vraca bol što gađa me ravno u srce ... pokušavam se kretati ali bol mi ne dozvoljava ... ko u snu ... ono kada nemožeš da trciš ... ono kada nemožeš da bježiš a znaš da zlo te sljedi ... i u taj caš ... tresne me svjetlost snježno i bjelo ... podižem glavu ... gladem svud ... gore,dole, desno, lijevo ... svuda oko mene od stakla veo ... prostor cijeli od ogledala satkan ... niotkuda otvora, prozora i vrata ... na rubu snaga pocinjem da svacam ... da u mene pilje mracne oci sa svih strana ... ogledala ... svi zidovi, plafon i pod ... iskrivljen odraz u njima daje mi do znanja da pozdravljam se sa umom ... i tad sam cuo glasove svuda oko mene ... mene malog i jadnog ... zar je to moje vrijeme ... umiruci glasovi me zovu ka sebi ... cujem ih u glavi kako žele da odbacim svoj život bjedni ... da budem u njihovoj sjeni ... umiruci glasovi postaju sve jaci i jaci ... polako krecem prema njima dok si razmišljam koliko mi život znaci ... dolazim do spoznaje od koje je sve prestalo ... barem na kratko ... opet ostajem sam u tišini ... sleđen od umirucih glasova ... u taj caš zvuk guši muk ... zvuk grubi ubi mi sluh ... tražim odgovore u tami ali bezuspješno jer to je poceo moj sud ... drhte zidovi, moja glava ... sablasni roj grimasa ... krece ka meni i tada shvacam da je sve ovo zamka ... prostor se skuplja, a kad se skupi do kraja zdrobit ce me ... zdrobit ce me to mi žele sad znam ... nada da ima spasa postaje sve bljeđa i tanja ... stižu ka meni nemam kud i to je kraj ... i u taj cas šansa u podu rupa ... sad znam odakle svjetlost koje obasajlo je svaki dio ovog mracnog kuta ... sudbina mi nudi bjeg ... da krenem prema svjetlu ... koracam prema rupi dok se moji izobliceni obrisi približavaju meni ... osmjeh mi se vratio na lice ali nije se dugo zadržao ... sudbina me ruka udari vec sljedece sekunde jer ... rupa nema dna ... ne vidi se ništa ... nema ga ... ako skocim ni pod razno nemogu preživjeti taj pad ... i šta sad ... neopisiv strah me obuzeo u tom trenu ... i jak osjecaj gadnog i bolnog kraja mi da znak da skocim u taj kanal ... cujem prštanje stakla ... sad je gotovo ... više nema nazad ... kotrljam se kroz sluzav, ljigav tunel bez kraja ... i evo opet padam i padam ... kroz mrak ... kroz tamu ... i evo kraja ... svjetlo ... nada ... budim se ... na svom krevetu ... opet mrak, tama, drhtaj mog znojnog tjela ... i dižem se iz kreveta odlazim do kupaone ... klecim pred wc školjkom i povracam ... i tada svatih da to nisam ja ... da je sve to u mojoj glavi ... da sam ispljuvan vani ... povracam sebe iz sebe ... svoju drugu polovicu ... i stidim se i gadim ... samome sebi ... pa zar je moguce da mi je cijali život lažan ... da ja sam se be ne poznajem ... ustajem se i odlazim do umivaonika ... i evo ga opet ... ogledalo ... pogledam se u njega i vidim isti onaj izobliceni odraz ... ali netko je još tamo, iza ... neka sjena ... nije jedna ... to su muškarac i žena ... to su umiruci glasovi koji ga zovu da krene sa njima ... umiruci glasovi koji ga lažu da sve ce biti u redu ... ostao sam zacaran tom bajkom ... ali moja druga polovica progovara u meni ... i vrišti i dere se ... ''Ne budi glup ... oni žele samo ljušturu, samo oplupinu skršenu, tvoj skršen duh, da budeš gluh, nedaj se ... nedaj me ... molim te slušaj me ...NEEEEEEEE'' ... ali vec je kasno ... on ocaran carstvom ... gdje nema bola, gdje si lišen mozga ... gdje si ponosni vlasnik bar-koda ... posljednim pogledom ih gledam dok mi umiruci glasovi obecavaju svašta samo da se predam ... polako se krecu prema meni ... i tada osjetim ... prodor ... neku prazninu u sebi ... svi su odjednom nestali i ponovo ostajem sam u mraku ... ali nije toliko mracan ... taj mrak i ta tama imaju svoju posebnu svjetlost ... svoje posebne prednosti koje tek sada vidim ... umiruci glasovi nestali su mi iz glave ... polako dižem pogled prema ogledalu ... pogledam se i napokon se moje lice prilagodilo mom izoblicenom odrazu u ogledalu ... da to sam ja ... postao sam jedan od umirucih glasova ... na licu mi se oteo jedan iskren smješak od kojeg ogledalo puca ... a sa ogledalom i moje srce ... da to sam ja ... jedan umiruci glas ... haha ... cuješ li me i ti ??? ... cut ceš me uskoro !!!

story by: Fallen Writer (prema pjesmi ''MRAK'' od Marchela)

Dan je poceo kao i svaki drugi školski dan. Probudio me alarm na mobitelu rano ujutro. Ustao sam se i otišao u kupaonicu da se otuširam. Obukao sam se i otišišao u sobu na kompjuter. Vrijeme je prolazilo i škola se približavala. Spremio sam stvari za školu i lagano krenuo. Vani je bilo ocajno vrijeme ali mi je u pocetku pasalo. Malo sviježeg zraka bez obzira na temperatutu koja je bila ispod ništice.
došao sam na tramvajsku stanicu i naravno trmavaja nije bilo. Mislio sam si kako cu opet zakasnit, a tek je prvi dan škole nakon zimskih praznika. Cuo sam se sa curom i dogovorili smo se da cemo prije škole ici na kavu pošto vec ovako i onako kasnim. Ma uostalom briga me, reci cu da sam išao po ljekove. Imao sam vece probleme od škole. Nešto me jako mucilo ali nisam mogao odrediti šta me to okupira i muci. Našao sam se sa curom i otišli smo u obližnji kafic na kavu. Vrijeme s njom je uvjek brzo prolazilo, zato što mi je s njom uvjek super i sretan sam, a znate kako se kaže ''sve što je lijepo kratko traje''. Otišao sam u školu i trunuo 4 sata. Četiri sata čiste dosade. Malo sam razgovarao sa razrednicom, malo sam črčkao po papiru i pokušavao napisat neku pricu ali nisam imao inspiracije. Prvi dan škole je prošao i krenuo sam doma. Frend me odbacio sa autom tako da sam uspio izbjeć proklete tramvaje. Došao sam doma sav trul i umoran. Pojeo sam hladni rucak i otišao na kompjuter. Upalio sam facebook i msn i gledao kaj ima na netu. nije bilo ništa pametno pa sam se dopisivao sa curom i pricali smo prek kamere. Itada je došla moja sestra i rekla da se maknem s kompjutera jer ona mora ic provjerit neke mailove i gluposti. Maknuo sam se i lego na krevet. U trenutku sam zaspao. I tada se sve srušilo. Poceo sam sanjati.

Sanjao sam da sam s probudio na pješcanoj plaži u istom pološaju u kojem sam zaspao. Zrake sunca su mi tukle u oci i doslovno me zasljepile. A onda sam vidio NJIH, onako u daljini kroz neku vrstu magle. Moju curu obucenu u neke svijetle i ugodne boje i njega visokog, mršavog, obucenog u crno kako se drže za ruke i odlaze dalje od mene. On je u svojoj desnoj ruci držao skate. Ustao sam se i krenuo za njima ali sam bio iznimno spor. Gledali su se i osjetila se ta kemija među njima. On je nešto pricao a ona se onako nevino smješila. Poludio sam. Krenuo sam odlucno prema njima u nadi da cu biti brži i da cu ih sustici ali snovi kao snovi. Nikad nisi dovoljno brz. Napokon sam otvorio svoja usta da ju pozovem ali nisam imao snage, usta su se otvorila ali glasa nigdje. Teturao sam prema njima a oni su bili sve dalje i dalje. Bilo je užasno sparno i prokleto sunce mi je tuklo u oci tako da sam ih na mahove gubio s vidika. Skupio sam svu svoju snagu da ju ponovo pozovem. Iz sveg glasa sam se zaderao. Oboje su se okrenuli prema meni ali nisu imali nikakav specijalan izraz lica. Ona me samo pogledala i ništa nije rekla, niti se nasmijala ... baš ništa. A on ... taj prokleti emo ... pogledao me i njegova prokleta usta su se iskrivila u neki zli smješak i tada je svojim prljavim i zlim prstima dotaknuo njeno predivno i nevino lice i krenuo ga prema sebi, A potom su njegove zle, odvratne, šugave usne dotakle njene. Pred mojim vlastitim ocima. U mom prokletom snu. Zastao sam na trnutak i krenuo sam trcati prema njima ali noge me ''nisu slušale'' nisam se mogao pomaknuti s mjesta. Samo sam ostao stajati ukopan u onom pjesku gledajuci u moju jedinu ljubav kako se ljubi sa NJIM... sa prokletnikom. Imao sam osjecaj kao da je vrijeme stalo. Zatim ga je njena nježna ruka obgrlila oko vrata, a njegove izrezane i izranjavane ruke su je obgrlile oko struka. Odvojili su se jedan od drugog i pogledali me u isto vrijeme. Sada su se oboje nasmiješili meni. Pao sam na koljena od nemoci i šoka. Okrenuli su se i suprotnom smjeru od mene i nastavili hodati dalje od mene. Ovaj put se nisu držali za ruke nego su šetali zagrljeni.

U tom trenutku moj se san prekinuo i našao sam se u istom položaju u kojem sam i zaspao. Probudila me sestra koja me tjerala u svoju sobu. Izgubio sam pojam o vremenu i bio sam sav zbunjen. Sjeo sam se na krevet i zapalio cigaretu. Razmišljao sam si o snu i osjecao sam se užasno usamljeno, povrjeđeno i odvratno. Rzmišljao sam si o detaljima. Zašto baš plaža i zašto je imao skate u ruci. I tako razmišljajuci gledao sam kroz TV i napokon odgovorio sam sebi na pitanja. Plaža zato što je on u Splitu i moja draga tamo ljetuje, a skate ... skate zato što je od držao skate kada su se upozali. Bio je sa skateom pored plaže. Sjedio je i promatrao NJU moju dragu. I tada su se upoznali.
Saznao sam šta mene to muci cijelo vrijeme. Muci me ON ... prokleti emo. Muci me njegov stav i njegovo ponašanje. Muci me sve šta je napravio mojoj sadašnjoj curi. Kako je manipulirao s njom. Popizdio sam i poceo sam se živcirati, i to opasno. Osjecaj usamljenosti se pretvorio u neopisiv bjes. Otišao sam u svoju sobu i legao u krevet. Ali nisam spavao koliko god sam bio umoran i iscrpljen. Bojao sam se. Bojao sam se da se taj san ponovi. Ostao sam tako ležati u sobi, u mraku razmišljajuci i razmišljajuci. I napokon sam zaspao oko 4 ujutro ali na srecu ovaj put nisam ništa sanjao. Prokleti snovi.

Story by: Fallen Writer

...'' Možete poljubiti mladu ...''. Tog dana njihov život je dosegnuo vrhunac srece. Imali su sve. Imali su izgrađene karijere, prijitelje, ljubav, kucu, auto, novce ... baš sve osim jedne stvari ... nisu imali djete ... žena nije mogla zatrudniti ... pokušavali su sve metode umjetne oplodnje... pokušali su baš sve ali ništa nije uspjelo... i Bog ima se napokon smilovao ... žena je uspjela zatrudnjeti nakon dugo dugo vremena pretrpljene boli i muke ... sve je bilo savršeno ... mjeseci su prolazili i žena je rodila napokon ... malog djecacica ... ali postojao je jedan problem ... kako je djecacic odrastao ustanovilo se da boluje od vrlo rijetke smrtonosne bolesti ... koja je neizljeciva ... majku je to ubilo u pojam ... ona je doslovno prolupala i presudila si tabletama ... ocu su se svi snovi srušili ... nije znao šta da radi ... šta da misli ... bio je sam i izgubljen ... jedino koga je imao bio je njegov smrtno bolestan sin ... i tako su prolazili dani i mjeseci ... a otac je padao u sve vecu i vecu depresiju iz koje se nije mogao izvuci ... i jedne noci dok je svome sinu citao pricu prije spavanja ... poceo je plakati ... sin ga je upitao svojim anđeoskim glasicem ... tata zašto placeš ... a otac mu je jednostavno odgovorio ... placem zato što te volim ... tada je uzeo jastuk sa kreveta u kojem je ležao njegov bespomocan sin ... otac je prislonio jastuk sinu na lice i stisnuo najace što je mogao ... otac je prasnuo u bolan depresivni plac dok je gušio sina i govorio mu kako ga voli i molio ga je za oprost ... sin se koprcao u krevetu, a otac nije popuštao sve dok nije ugledao sina kako hladno, beživotno leži na malom krevetu u njegovoj, nekad davno, veseloj sobici ispunjenom ljubavi i srecom od cjele obitelji ... otac je nastavio gledati u mrtvog sina ... poljubio ga je u celo a zatim o oda obraza ... ustao se i otišao je u svoju sobu ... iz ormara je izvadio dobro sakrivenu kutiju u kojem je držao pištolj ... napunio je pištolj i prislonio si ga na slijepoocnicu ... prije nego što se propucao ... rekao je sam sebi ... ovako je najbolje ... i tada je nastao strahovit prasak ... a potom samo mrtvacka tišina ... od sretne obitelji koja je imala sve ostala je samo tuga, patnja i bol njihovih bližnjih ...

story by: Fallen Writer

Fallen writer rođen je 05.12.1990. godine u Zagrebu u Petrovoj bolnici. Naizgled obicno djete je raslo i s godinama se pretvaralo u decka sa poremecenim umom i sa bujnom maštom. Emocionalan djecak je uvjek imao svoje snove koje je teško ostvarivao. Živjeci u nadi da postoji dobro na ovom svijetu ali sudbina je ta što se poigrava sa njegovim životom konstantno. Svako malo od sudbine je dobio psihicki ili emocionalni šamar koji ga svaki put iznova spusti na zemlju. Ali on ne odustaje tako lako. vjeruje u svoje snove i teži ka savršenstu. Teži za karijerom i ispunjenju njegovog najveceg sna a to je da si nade srodnu dušu i da voli ... da bude voljen. Trenutno je sretno zaljubljen i nada se da ce tako i ostati. U zadnjih par mjeseci poceo je pisati. Kako on kaže to ga ispunjava. Trenutno radi na jednom malo vecem projektu a to je pisanje jedne price koja ima više od jedne stranice. Uz to piše i male pricice na psihodelicnoj bazi. Pa najbolje da njega samog pitamo da nam malo bolje pojasni princip njegovog bloga.

Fallen writer:
Kao što je vec receno imam 18 godina. živim u Zagrebackoj Dubravi u obiteljskoj kuci sa roditeljima,sestrom i bakom. Sretno sam zaljubljen vec 3. mjeseca i nadam se da ce tako i ostati. Za ljubav se treba boriti. Prije par mjeseci sam poceo pisati i tada sam napisao svoju prvu pravu pricu. To me na neki nacin ispunuje a i to je dobar nacin da se izbace sve frustracije iz sebe. Trenutno pišem jednu vecu pricu pod nazivom ''Never woke up!'' koju cete vidjeti na ovom blogu ... u nastavcima, a uz to pišem male pricice od nekih 1000 rijeci i bavim se rekonstrukcijama vec postojecih prica i prepricavanjem pjesama. Sve cete to vidjeti na ovom blogu a sad da objasnim princim ovog bloga. Naime ovaj blog ce se sadržavati iskljucivo od prica. Sve šta se dešava u mom životu ce biti napisano kroz price isto tako ce biti prica koje su produkt moje poremecene mašte. Price nece biti baš neke vesele tematike ali šta je tu je.

Nadam se da cete pratiti blog i ostavljati komentare kao znak podrške.
hvala vam na poklonjenom vremenu što ste ovo procitali.

With love and respect: Fallen writer